DA LI PRAŠTATE?

Kažu da je oproštaj poklon za onog koji prašta. Zbog čega nam je onda nekada tako teško da damo oprost?

Ustvari, kome praštamo i na kom nivou – kolektivnom, sistemskom, ličnom? Kolektivno smo naučeni da ne praštamo “neprijateljima” iz nekih ratova, sistemski da ne praštamo na primer komšijama, rođacima, a na ličnom nivou ne praštamo partneru, bratu, sestri, ocu, majci, deci. Najviše negde ne praštamo sebi.

Prolazila sam kroz mnoga (ne)praštanja i skoro svakog meseca prisetim se nekog oprosta. I taman pomislim da sam rešila, da sam oprostila, kada mi se moje emocije, kao zmije ispod kamena, jave i dovedu do ponovnog pitanja – Jesi li oprostila? I ja opet shvatim… na nivou uma, na racionalnom nivou razumem sve, šta se dešava, koja je najbolja namera u ponašanju onog ko me je povredio (ili kome sam dozvolila da me povredi) ali mi praznina ili nekad teret u predelu srca ili stomaka kažu da ipak nisam oprostila.

Da li vam se dešava da shvatite da niste oprostili? Nisam oprostila sebi što sam smršala, pa sam se opet ugojila, što nekada želim da sam sama i svoja , a ne mama, žena, sestra, ćerka, prijateljica, što umem i znam mnogo toga, a strah me da o tome pričam ili da nešto plasiram, što nisam ili jesam voljena. A njemu, tek njemu šta sam sve oprostila, a šta sve nisam, i njima i njoj i ovome i onome.

Jedan od proverenih način da oprostite, ili da bar probate, a kome su me naučili moji mentori, jeste da napišete pismo oprosta, koje nikome ne morate da pokažete niti da pošaljete.

Recept je sledeći: kada osetite potrebu da oprostite, uzmete papir i olovku i odvojite vremena koliko vam je potrebno i namenite pismo onome kome želite da oprostite. Moja je iskrena preporuka da ne mešate više osoba u jednom pismu, nego za svakoga da napišete po jedno pismo.

Pismo možete pisati i onima koji su još na planeti, kao i onima koji su je već napustili (i živima i umrlima). U pismu iznesite sve zbog čega ste im nešto zamerili, ako treba psujte, napišite sve što vam je na duši. I ako ne možete sve u jednom danu, pustite da se slegne pa nastavite da pišete sutra opet i tako sve dok ne osetite da ste sve napisali.

I onda, sačekajte veče, nađite neko lepo mesto i bezbedno (možda vaša terasa) i fokusirano na oprost zapalite to pismo. Gledajte kako gori i kako sva težina odlazi u vatru i dim. Dajte sebi dovoljno vremena da težak osećaj ode sa tim pismom i dimom.

Ukoliko ste u mogućnosti, preporuka je da nakon što pismo izgori, uradite meditaciju oprosta ili se pomolite za tu osobu i za sebe ili nađete već neki način koji vam odgovara da se još jednom zahvalite i oprostite od tereta koji ste nosili.

Ako vam se za dan ili dva, ili mesec ili ikada učini da ipak niste oprostili, a vi sve ponovite i ponavljajte dok ne osetite prostor u koji može da stane ljubav, razumevanje, poštovanje i neko novo, lepo iskustvo. Opraštanje ne znači opravdavanje nekog ponašanja, samo prihvatanje situacije koja se desila i otpuštanje tereta.

Tamo gde sam oprostila, znam i osećam sigurno, stekla sam mnogo bolja, potpunija, dublja i lepša iskustva nego što su bila prethodna, ona sivo-crna što su mi opterećivala um, srce, telo i dušu. Ista ili slična iskustva imali su i moji klijenti, ljudi sa kojima radim i kojima sam podrška na putu ka njihovom divnom životu.

Pridružite nam se. Oprostite ❤

© Lola Tomić. Sva prava zadržana.