Dočekali smo zajedno deseti rođendan mog prvenca, a malo je falilo da se u ovom životu ne sretnemo.
U ovo vreme, tog leta 2008. godine bila sam smeštena u bolnicu na odeljenje visokorizičnih trudnoća, tzv. VRT (kakva ironija). Odlukom konzilijuma lekara trebalo je da se porodim zakazanim carskim rezom 15. jula. Ipak, moja plavooka beba htela je da mi dođe malo ranije.
Nekoliko meseci ranije išla sam na pripreme za prirodni porođaj što mi je kasnije mnogo pomoglo. I onda baš na Pavlovdan, u noći između 13. i 14. jula počeo je da me gura tražeći vrata da ugleda ovaj svet. Usledio je niz komplikacija jer su lekari probali prirodno da me porode. Znala sam tada da treba da dišem za oboje. Ali ovo nije priča o tome.
Negde oko 11 sati pre podne tog 14. jula prestali su da se čuju tonovi bebe i njegova duša počela je da se premišlja hoće li doći ili neće. Toga tada, srećom, nisam bila svesna. Odveli su me pod hitno u operacionu salu, uspavali, a naša sudbina ostala je u božjim rukama (kako to obično i bude). Kroz vešte ruke dr Vladimira Miloševića koji je bio u smeni i posvećeno radio svoj posao, Pavlova duša ipak se odlučila za život.
Bila sam još 24 časa na intenzivnoj nezi i rekli su mi da je beba dobro. Videla sam ga prvi put tek posle ta 24 sata, blagoslovena što me/nas je ipal izabrao. Sva agonija završila se tek posle deset meseci, kada sam se uz zdravu pamet, ali “na suvo” i uz ogromnu podrušku pre svega moje kume Ane, vratila sebi i svom divnom životu, iz postporođajne depresije. Narednih godina uživala sam u sreći i radosti majčinstva.
U periodu od 2013-2015. godine, kada u moj život intenzivno ulaze NLP (Neurolingvističko programiranje) i Coaching, ova tema došla je na red. Sa svojim mentorom i coachem, dragim Profom, uspela sam da Pavlove rođendane dočekujem sa radošću, a ne u suzama i sa sećanjem na teret koji smo svi pojedinačno i porodično morali da podnesemo.
Kao veliki ljubitelj astrologije i zapadnjačke i Đotiš, potvrdila sam ovu priču koju smo nas dvoje prošli: Pavle je razmišljao da li će doći, a ja sam morala kroz ovo iskustvo i veliko učenje da prođem sama. Kako bi rekao moj muž i Pavlov tata, da je trebalo ovako da se porodim pre samo sto godina, ni Pavle ni ja ne bismo preživeli.
Ipak, i po natalu i po sudbini i mojoj velikoj radosti, Pavle i ja smo se sreli u ovom životu i tu smo da napravimo najbolje što možemo od toga.
Sa ovakvom dušom, kao što je tvoja, sine, želim da se srećem dokle god je to potrebno.
Srećan ti rođendan i svaki dan!
*autorka zadržava pravo na emotivnost 🙂
Piše: Lola Tomić